Tajana Stanić, CTA-P
psihoterapija
"Promjena dolazi kada osoba postane ono što je, a ne kada nastoji postati ono što nije" (Beisser)
"Promjena dolazi kada osoba postane ono što je, a ne kada nastoji postati ono što nije" (Beisser)
Zanima te kako tvoj unutarnji svijet utječe na tvoj vanjski svijet, (odnosno) na tvoje funkcioniranje u okolini i na način na koji doživljavaš druge?
Ispod onoga što se vidi izvana postoji tvoj unutarnji svijet – slojevi iskustava, sjećanja i osjećaja koji oblikuju način na koji vidiš sebe, druge i život. Mnogi obrasci koji ti danas otežavaju svakodnevicu nastali su davno, kao odgovor na okolnosti koje možda više ne postoje, ali i dalje žive u tebi. Psihoterapija je siguran prostor u kojem možeš istražiti te nesvjesne obrasce, razumjeti zašto su nastali i pronaći nove, zdravije načine postojanja. To je proces povratka svojoj autentičnoj verziji – onome tko jesi ispod slojeva obrana, prilagodbi i starih rana – kako bi mogao živjeti slobodnije, mirnije i cjelovitije.
Ne možemo promijeniti prošlost – ono što se dogodilo ostaje dio naše priče. No, možemo promijeniti način na koji ta prošlost živi u nama i oblikuje našu sadašnjost. Mnoga iskustva, osobito ona iz djetinjstva, utkala su se u naš unutarnji svijet i oblikovala obrasce kroz koje doživljavamo sebe, druge i okolinu. Ti obrasci često djeluju nesvjesno – usmjeravaju naše odluke, odnose i emocionalne reakcije, čak i kada nam više ne koriste. Kroz psihoterapijski proces, u sigurnom i podržavajućem odnosu, moguće je razumjeti zašto su nastali, koje su nam potrebe nekada pomagali zadovoljiti i zašto nas danas ograničavaju. Kada ih sagledamo i proradimo, otvaramo prostor za nove načine bivanja – one koji nam omogućuju da budemo prisutniji, slobodniji i autentičniji u sadašnjosti. Na taj način prošlost prestaje biti nevidljivi okov i postaje iskustvo iz kojeg učimo, a ne ono koje nas određuje.
Velik dio onoga što nas pokreće, muči ili ograničava ne odvija se na razini svjesnog – nego u nesvjesnom. Tu, ispod površine, žive naši stari obrasci, uvjerenja i emocionalni tragovi prošlih iskustava. Često nastaju u ranom djetinjstvu, u okolnostima koje nisu bile dovoljno podržavajuće, pa smo razvili načine da preživimo – prilagodbe, obrambene mehanizme i uvjerenja koja su tada imala svrhu, ali nam danas mogu otežavati život. Oni utječu na naše odnose, odluke i emocije, često bez da ih prepoznajemo. Psihoterapija je proces u kojem se ti nesvjesni obrasci polako otkrivaju. Kroz siguran, strukturiran i podržavajući odnos s terapeutom, ono skriveno postaje vidljivo, a ono automatsko postaje prostor izbora. U trenutku kada prepoznamo što nas iznutra vodi prema istim konfliktima, istim strahovima i istim nezdravim vezama, otvaramo mogućnost promjene. Promjena ne znači brisanje prošlosti, nego razumijevanje njezine uloge i oslobađanje od njezine nesvjesne moći. Tamo gdje nesvjesno postaje svjesno – počinje proces iscjeljenja, integracije i stvaranja novog načina bivanja sa sobom i drugima.
Simptomi – tjeskoba, depresija, strahovi, poteškoće u odnosima – rijetko su slučajni. Oni su često način na koji naš unutarnji svijet pokušava privući našu pažnju. Iza njih leže priče iz prošlosti: nezadovoljene potrebe, neizražene emocije, fragmenti iskustava koji nikada nisu dobili priliku biti viđeni i shvaćeni. Psihoterapija ne gleda samo na simptom, već traži njegov korijen. Umjesto brzog 'gašenja' onoga što nam smeta, cilj je razumjeti zašto je simptom tu, što nam pokušava reći i kakvu ulogu ima u našem životu. Kada pristupimo tim unutarnjim pričama s pažnjom i znatiželjom, one se počinju mijenjati. Vrijeme je da čuješ svoju priču – jer tek kada je saslušaš, možeš odlučiti kako će te oblikovati dalje.
U nesvjesnom nosimo fantazije i unutarnje scenarije kroz koje oblikujemo odnose i doživljavamo svijet. One su često nastale davno – u djetinjstvu, iz iskustava koja nisu ispunila naše potrebe – i ostale su utkane u način na koji biramo, reagiramo i osjećamo. Iako nas nekad štite, te iste fantazije mogu nas držati zarobljenima u ponavljanju istih sukoba, istih razočaranja i istih povlačenja. Psihodinamska psihoterapija, posebno kroz interpretativno-dinamski pristup, istražuje te unutarnje slike i nesvjesne motive, dovodi ih u svjesnost i pomaže nam razumjeti sukobe koje stvaraju. Kroz taj proces oslobađamo se njihovog nesvjesnog utjecaja i otvaramo prostor za novi način odnosa – i sa sobom i s drugima. Razotkrivanje fantazija nije gubitak iluzije, nego povratak autentičnosti. To je trenutak kada prestajemo živjeti ponavljanja starih priča i počinjemo graditi odnos sa sobom koji je zreliji, stabilniji i slobodniji. Krajnji cilj terapijskog pristupa je postepeni razvoj klijentovih sposobnosti za znatiželju, samorefleksiju, diferencijaciju i upravljanje odnosnim sukobima unutar terapijskog odnosa, što čini temelj za strukturalne i interpersonalne promjene.
Psihoterapija nije brza utrka prema cilju, nego proces koji se odvija u svom ritmu. Nije linearna – postoje faze napretka, ali i faze u kojima se vraćamo na stare osjećaje i obrasce, kako bismo ih bolje razumjeli i proradili. To je put na kojem učimo osluškivati svoj unutarnji svijet, prepoznavati nesvjesne obrasce i razumjeti korijene svojih teškoća. Kroz siguran terapijski odnos postupno otkrivamo kako su prošla iskustva oblikovala način na koji danas doživljavamo sebe, druge i život. Umjesto brzog uklanjanja simptoma, cilj je razumjeti što nam oni govore i koje su potrebe ostale nezadovoljene. To putovanje traži strpljenje, ali vodi prema većoj autentičnosti, unutarnjoj koheziji i slobodi da živimo bez okova starih priča. U tom procesu ne mijenjamo samo ono što radimo – mijenjamo način na koji postojimo.
Interpretativno dinamska transakcijska analiza (IDTA-P) spaja Bernovu teoriju, utemeljenu na psihoanalitičkim i psihodinamskim načelima, s modernijim pristupima iz teorije objektnih odnosa. U središtu rada je razumijevanje klijentovih nesvjesnih motiva, fantazija i unutarnjih konflikata koji oblikuju način na koji doživljava sebe i ulazi u odnose. Terapeut u IDTA-P pristupu ostaje neutralan, ali relacijski prisutan – terapijski odnos postaje ‘pravi odnos’, a ne ponovno doživljavanje starih iskustava i odnosa. Kroz interpretativne intervencije osvještavaju se nesvjesni obrasci, istražuju rane emocionalne povrede i prorađuju nezadovoljene potrebe. Cilj nije samo razumjeti priču koju nosimo, nego je i integrirati – prihvatiti da prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo promijeniti njezin utjecaj na naš sadašnji život. Na tom putu, interpretacija postaje prvi korak, a integracija mjesto na kojem se rađa unutarnja sloboda i zreliji odnos prema sebi i drugima.
